Željko Filipin's Blog on Software and Testing

Čuo sam da ljudi ne vole biti testeri jer ne mogu nakon nekog obavljenog posla pokazati prstom (mišem?) u aplikaciju i reći: “Ovo sam JA napravio!”

Naravno, čovjek ne voli raditi a da ne vidi nikakve rezultate poslije rada, a posao testera se čini baš takvim.
Kad završiš sa poslom (pronađeš greške i programeri ih poprave), sve radi kako spada, i jedino što možeš pričati unucima je nešto kao ovo.

— priča djede testera —

(vatra u kaminu, sjediš u fotelji, 1 do 19 unučica i unuka sjedi ti u krilu, na kauču, na na jastucima na podu i gleda u tebe kako samo mala djeca znaju)
djeda tester: Sjećam se, bilo je to davne 2005. Baš smo počeli raditi “tu i tu” aplikaciju. Prijavim se za rad, i već na početnoj stranici me čeka velika “zvjerka”…

— kraj —

Problem je u tome što tvoj susjed, djeda programer, sad priča slične priče svojoj unučadi, ali im uz put pokazuje programe koje je radio (samo zato si je kupio onaj veliki monitor kojeg je stavio na zid nasuprot prozoru koji gleda baš prema tvojoj kući, tako da i ti vidiš što im pokazuje).
Završiš sa pričom, iziđu se van igrati i tvoja i susjedova unučad, i onda se tvoji vrate kući i pitaju te: “Djeda, možeš i ti nama pokazati što si radio, kao što susjedima pokazuje njihov djeda?”
A ti nemaš što pokazati. Jedino se možeš nagnuti na ogradu i tražiti greške u njegovom travnjaku, jer, budimo iskreni, ipak si u tome najbolji.

Ali, obriši suze. Ima načina da doskočiš tom djedi programeru:

1. Fotoaparatom slikaš ekran svaki put kad nađeš grešku u aplikaciji koju je on radio, lijepiš slike u svoju testersku bilježnicu Bug Hunter’s Journal, crvenim markerom označavaš greške, i naravno dodaš koji sočni komentar krupnim slovima (ne zaboravi, s vremenom će ti vid oslabiti).
2. Fotoaparat zamijeniš tipkom Print Scrn, pa onda u Paintu (vidio sam da je to prevedeno Bojanje, kako slatko) radiš crvene krugove oko grešaka. Sočni komentari kako je nešto zabrljao obavezni (ne zaboravi staviti veliki font, tako da možeš čitati i kad ti suze radosnice smoče naočale).
3. Za one još spretnije, vidio sam da se mogu snimiti i filmići na kojima se jasno vidi greška. Ah, taj slatki napredak tehnologije…
4. Bug tracking software (nisam još smislio neki zgodan prijevod). Njega ću opisati malo detaljnije.

Kad sam došao na ovaj posao, pokazali su mi FogBugz, aplikaciju koja služi za praćenje hrpe malih zadataka pri razvoju aplikacije (to smo kupili, mada sad kad pričamo, mogli smo tako nešto i mi napraviti). Po mom iskustvu, to su uglavnom greške, ali nađe se i pokoje pitanje i prijedlog nove funkcionalnosti.

Zadnji zadatak je prijavljen jučer (dan je tek počeo), ima broj 1536, naravno da je riječ o grešci, i da, ja sam ga prijavio.
Otvorenih 463, zatvorenih 1068, 1531 sveukupno. Bit će da je ovih pet koji nedostaju obrisano (iako ne znam kako se to radi – izgleda da se neki programer potrudio ručno ih izbrisati iz baze, samo da ih više ne gleda).
Grešaka 1087, prijedloga funkcionalnosti 339, pitanja 105 (kao što sam rekao, uglavnom greške)
1004 slučaja sam osobno otvorio, i 350 ih još nije riješeno.

Što to znači za mene kao testera? Kako me ova statistika može potaknuti? Testirao sam četiri aplikacije. U njima bi sad bilo 654 problema više da mene nije bilo (a bit će ih još manje kad riješe ove preostale).

Zar to nije poticaj za rad?!

(Da završim priču o djedi testeru. Moj favorit za stare dane su filmići o tome kako rušim aplikaciju djede programera. Možeš ih puštati unucima umjesto crtića pred spavanje.)

Od kad radim testiram, prošao sam nekoliko aplikacija, počeo programirati u Ruby-ju, testirati web aplikacije pomoću Watir-a, pročitao nekoliko knjiga o testiranju i hrpu blogova koje pišu testeri…

Dok nisam znao napraviti program koji će to testirati za mene, morao sam to raditi ručno. Otvoriti preglednik (browser), otići na adresu aplikacije, prijaviti se, kliktati okolo, upisivati ponešto, paziti što se događa.

Danas imam programe koji mi pomažu u tome.

Od kad pišem te programe, već nekoliko puta sam sav kod bacao u smeće i kretao iz početka. To sam opet napravio prije nekoliko dana.

A priča ide ovako…
U početku, napravio sam tonu običnog, proceduralnog koda.
Zatim sam se počeo igrati sa objektno orijentiranim pristupom, bacio sav svoj stari kod, prebacio sve u objekte i napravio grešku u koracima. Sve sam zakomplicirao.
Svaku web stranicu koji bi moj program otvarao, provjeravao sam na sve i svašta.

Ima li stranica očekivanu:

• dugmad,
• potvrdne kućice (check boxes),
• polja za datoteke (file fields),
• slike,
• linkove,
• radio dugmad (radio buttons),
• polja za odabir (select fields),
• polja za tekst (text fields),
• tekst,
• naslov,
• url.

Na kraju, radio sam malo testova koji su provjeravali sve živo.

Upravo radimo nadogradnju jedne naše aplikacije. Odlučio sam skriptirati sve testove koje postoje za tu aplikaciju i napraviti nove testove, čak i prije nego nove funkcionalnosti budu gotove.
Ali to nisam mogao napraviti brzo s mojim kompliciranim kodom. Odlučio sam sve baciti i početi, još jednom, iz početka.
Raditi puno testova sa samo najnužnijim provjerama.
Ustrajati u jednostavnosti koda.
Za sad mi dobro ide.

Kao što sam nedavno pisao, nekoliko dana sam živio u iščekivanju poklona iz daleke nam Amerike.

Stigao je!

Dobio sam bilježnicu Bug Hunter’s Journal i dvije (kako je znala da sam oženjen?) narukvice na kojima piše Test Obsessed.